‘’Православље’’- званичне новине Српске патријаршије у мартовском броју публиковало је чланак о збивањима у сестринским црквама ‘’РУМУНИЈА ШЕСНАЕСТ НОВИХ СВЕТИТЕЉКИ’’
‘’у Патријаршијској катедрали у Букурешту, у четвртак 6.фебруара 2026.године Патријарх румунски Данило, уз саслужење чланва Светог Синода, служио је божанску Литургију поводом канонизације шеснаест румунских светитељки… Одлуку о канонизацији шеснаест жена- мученица, монахиња, мајки светитеља И жена румунских владара- донео је Свети Синод РПЦ у јулу 2025…
Рођена је у српском Штубику 22.новембра 1895, од оца Миленка Илића и мајке Милице рођ. Каталинић за коју се каже да је у Србију досељена из Трансилваније. На крштењу 3.12.1895. добила је име Мандалина (Магдалена). 2.фебруара 1914. удала се у неготинској Малајници за Милоша који је убрзо настрадао у Првом светском рату.Из брака са њим имала је једно дете… Умрла је 2.октобра 1962. (датуми по старом календару)
Према Кости Јовановићу (“Неготинска крајина и Кључ- насеља и порекло становништва, репринт издање “Баштиник“ Негогин бр 4 за 2001.г, с.187-188)- испитивања 1912, 1922. и 1923, родови досељени у Штубик у 19. веку су Косовци, међу њима ИЛИЋИ (Стојадиновићи 15 куча, Ђурђевдан) од Шиниковића из села КИЈЕВЧИЋА, које је испод Белог Брда, поред Ибра и Завлатке; родоначелник је Илија који се доселио пре 200 година у Десину у пожаревачком крају, где се богато оженио и затим са женом и синчићем Јованом доселио у Штубик. О Илићима даље пише- “Миленко, други син Јоанов, био је виђен и храбар човек и пре устанка, па је по наговору видинског паше скупио чету Штубичана и других сељана и код Буковче побили стотину Турака, који су се били одметнули од паше и народу чинили насиље. Да би се пред султаном оправдао, паша је Миленка прогласио за хајдука, због чега је он морао побећи у Влашку, где му се и изгубио траг. Милојко, четври син Јованов, ратовао је уз Хајдук Вељка а пре тога је био рањен у боју на Малајници и Штубику. Милојков најстарији син Стојадин, дед проте Стојадиновића, био је коњаник Хајдук Вељков. Најмлађи син је био свештеник, а од њега је почивши прота Риста Илић, који је забележио порекло свога рода“
О Каталинићима исти истраживач (с.189) налази:
-Јоновићи (Драгишешти) и Марковићи (Маркоњи) су један род, славе Малу Госпојину. Дошла су три брата из „Радинаца у Горњем Вилајету“ а пореклом су из „Арђала“ – Ердеља; од њих се један преселио у Штубик (Каталинићи) а други, пошто је због „женске части“ убио Турчина, одбегао је у Лазницу, у Хомољу, од кога су, како се прича, тамошњи Тулужи.
Beogradska Politika prenela je vest 7.2.2026:
RUMUNSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
Srpska banatska udovica uvrštena u redove svetiteljki Rumunske pravoslavne crkve
Magdalena, poznata po svojoj čvrstoj veri i neukolebljivosti tokom godina komunizma, postala je simbol otpora i nade
Patrijarh Rumunske pravoslavne crkve Danilo, uz učešće članova Svetog sinoda, juče je u Patrijaršijskoj katedrali u Bukureštu služio Božansku liturgiju, označivši tako istorijski čin kanonizacije šesnaest rumunskih svetiteljki, prenosi basilica.ro. Mošti svetitelja, brižljivo čuvane u Patrijaršijskoj rezidenciji, iznete su pred verni narod pre početka liturgije, da bi se vernici poklonili ovim svetinjama. Svečani čin kanonizacije usledio je na kraju bogosluženja.
Ipak, posebnu pažnju privukla je kanonizacija Magdalene iz sela Malajnica, udovice iz srpskog Banata. Magdalena, poznata po svojoj čvrstoj veri i neukolebljivosti tokom godina komunizma, postala je simbol otpora i nade. Redovno je posećivala hram, pevala za pevnicom i neustrašivo svedočila svoju veru u Boga. Njene reči utehe i ohrabrenja, upućene onima koji su patili zbog ateističke politike toga doba, ostaju urezane u sećanje: „Vidite Boga!”
Odluku o kanonizaciji šesnaest žena, mučenica, monahinja, ispovednica, majki svetitelja i žena vladara, doneo je Sveti sinod Rumunske pravoslavne crkve u julu 2025. godine.
https://basilica.ro/eveniment-solemn-catedrala-patriarhala-fost-proclamate-16-sfinte-femei-romance/
Măndalina (Magdalena) Cătălinici a fost o vrednică și harnică credincioasă a comunității românești din Mălainița, Vicariatul de Timoc din Serbia. A fost canonizată ca sfântă de Sfântul Sinod al Bisericii Ortodoxe Române în ședința sa din 1 iulie 2025, cu titulatura „Sfânta Magdalena de la Mălainița” și prăznuirea în ziua de 15 octombrie.
Sfânta Magdalena de la Mălainița s-a născut în anul 1895, la 22 noiembrie (stil vechi), a doua zi după sărbătoarea Intrării Maicii Domnului în Biserică, într-o familie de oameni credincioși din satul Șciubic.
Tatăl ei, Milenko Ilić, era de neam sârb, iar mama, Milca, româncă din vechea familie Cătălinici venită din Transilvania. La botezul său, săvârșit la 3/16 decembrie, a primit numele de Măndălina (Magdalena), semn al chemării ei spre o viață de smerenie și slujire.
Din fragedă pruncie, a arătat dragoste pentru rugăciune și Biserică. Deși în acele vremuri fetele nu erau încurajate să studieze, ea a învățat carte, primind de la Dumnezeu darul înțelepciunii și al credinței nestrămutate.
Căsătoria și văduvia: începutul jertfei
La vârsta de 19 ani, în ziua Întâmpinării Domnului (2 februarie 1914), s-a măritat în satul românesc vecin Mălainița. Dar voia Domnului a fost alta: soțul ei, Miloș, a căzut în Primul Război Mondial, lăsând-o văduvă cu un copil mic. Atunci, Sfânta Măndălina și-a întărit credința, zicând mereu: „Vede Dumnezeu”, cuvânt care i-a devenit pecete sufletească.
Lupta pentru credință în vremuri de prigoană
În timpul ocupației bulgare (1915-1918), preoții au fost arestați și uciși, iar biserica din Șciubic a rămas fără păstori. Atunci, Sfânta Măndălina, prin harul lui Hristos, a ținut strana bisericii, păstrând flacăra credinței aprinsă. În vremuri de întuneric spiritual, când mulți se rătăceau la vrăjitoare din cauza limbii neînțelese la slujbe, ea, cunoscând bine atât româna, cât și sârba, a fost punte între popoare și mângâiere pentru credincioși. Și astfel s-a făcut pe sine și punte între pământ și Cer, ca o aleasă a lui Dumnezeu și mijlocitoarea la Tronul Ceresc.
Prin geruri, furtuni și arșițe, mergea neobosită câte 5 kilometri pe jos până la biserică, ca să citească și să cânte la slujbe. Episcopii, văzând smerenia și râvna ei, i-au dat voie să intre în altar – lucru neobișnuit pentru femei în acele vremuri.
Viața de ascetă și sfaturile către popor
Trăind ca o călugăriță în lume, postea mereu, se ruga noaptea și îndruma oamenii spre legea lui Dumnezeu. Mulți nu știau care erau sărbătorile sau posturile, dar ea le povestea cu blândețe, zicând de fiecare dată: „Vede Dumnezeu”.
Când păzea oile, cita din cărțile sfinte, iar locul unde se ruga a fost mai târziu ales pentru clădirea unei mănăstiri – semn că Dumnezeu a primit osârdia ei.
Plecarea la Ceruri și mărturiile despre sfințenia ei
La 15 octombrie 1962 (stil vechi: 2 octombrie), cu o lumânare în mână și făcându-și cruce până în ultima clipă, Sfânta Magdalena a trecut la Domnul. Fața i s-a luminat, parcă ar fi văzut pe Hristos venind după sufletul ei.
Slujba de înmormântare a fost oficiată în catedrala din Negotin, cu mulți preoți și călugări, iar lumea a mărturisit: „A fost o sfântă! Nu s-a mai născut una ca ea!”
Moaștele ei se află astăzi în biserica mănăstirii Mălainița, fiind cinstite cu evlavie de credincioșii români și sârbi.
Minuni și semne după moarte
Pe locul unde păștea oile și se ruga, s-a ridicat o mănăstire, iar copiii care se ascundeau în tufe să o vadă mergând la biserică au rămas cu amintirea rugăciunilor ei neîncetate.
A visat că zboară la Ierusalim, iar Dumnezeu i-a împlinit dorința, luând-o cu duhul la mormântul Mântuitorului.
A fost canonizată ca sfântă de Sfântul Sinod al Bisericii Ortodoxe Române în ședința sa din 1 iulie 2025, cu titulatura „Sfânta Magdalena de la Mălainița” și prăznuirea în ziua de 15 octombrie.
https://doxologia.ro/viata-sfintei-magdalena-de-la-malainita
Игуман Филарет Петровић пише да су “под царем Трајаном, а у граду Децебалуму, код данашњег Праова, мученички венац за Христову веру примили Ахеј и Гаија између 107. и 110.године, а код Рацијарије, /Арчар у Бугарској/ то су учинили Хермес и Евентије“. Данас је ово поднебље богатије за још једно свето име: Магдалене Малајничке.
*Игуман Филарет Петровић, Манастир Вратна, Весник Српске цркве за 1891. годину, с.298, фуснота 1).